<<previous  |  index  |  next>>

II. Politike i prakse Tužilaštva

A. Stanje u Tužilaštvu BiH

1. Napredak postignut u pokretanju istraga

Od početka njegovog rada u martu 2005. godine, Poseban odjel za ratne zločine pri Tužlaštvu BiH progresivno povećava svoje aktivnosti. Naprimjer, u toku perioda od januara 2005. do oktobra 2006. godine konstantno se povećava broj naloga Tužilaštva za istrage ratnih zločina. Takve aktivnosti obuhvataju uzimanje izjava, pretrese i pretraživanje arhiva, što je vrlo bitno za uspješno krivično gonjenje za ratne zločine. Tim aktivnostima se pruža potpun uvid i u obim posla Odjela Tužilaštva i u ono što se može očekivati od Odjela tokom istraga.¹⁰

U toku istog perioda došlo je do konstantnog porasta broja potvrđenih optužnica. Do oktobra 2006. godine Odjel je potvrdio ukupno 18 optužnica protiv 32 optužena.¹¹ Osim tih predmeta u kojima su optužnice podignute u BiH, Odjel je također nadležan i za predmete koje mu ustupi haški tribunal prema pravilu 11 bis Pravila postupka i dokazivanja. Do danas je haški tribunal Odjelu za ratne zločine ustupio pet predmeta u skladu s Pravilom 11 bis protiv devet optuženih.

2. Rješavanje postojećih predmeta

 U toku pisanja izvještaja, osam domaćih tužitelja i pet međunarodnih radilo je u Posebnom odjelu za ratne zločine. U svjetlu problema vezanih za postojeće kadrovske kapacitete za rješavanje postojećih predmeta, Odjelu je nedavno odobreno da uposli još šest domaćih tužitelja.¹² Osim toga, radi se na zapošljavanju još jednog stranog tužitelja na poziciju koja je sistematizacijom utvrđena u Odjelu, ali je ostala upražnjena tokom 2006. godine.¹³

U Odjelu radi šest istražiteljskih timova (pet regionalnih istražiteljskih timova i šesti tim koji istražuje navode u vezi s masakrom u Srebrenici).¹⁴ U svakom timu djeluju i domaći i međunarodni tužitelji.¹⁵ Pritisak postojećeg broja predmeta znači da domaći i međunarodni tužitelji u svakom timu generalno rade na svojim predmetima koji su im dodijeljeni.¹⁶ Predmeti se dodjeljuju na osnovnu praktičnih pitanja, kao što je jezik na kojem su spisi urađeni. Naprimjer, predmeti koji su ustupljeni prema Pravilu 11 bis se dodjeljuju međunarodnim tužiteljima zbog toga što je prateći materijal obično napisan na engleskom i zbog toga što je potrebno odlično poznavanje engleskog jezika da bi se olakšala komunikacija i saradnja sa Tužilaštvom haškog tribunala.¹⁷

U nekim predmetima, zbog njihove prirode i nivoa kompleksnosti, potrebna je redovna, stalna saradnja među domaćim i međunarodnim tužiteljima u svakom timu. Naprimjer, u predmetu Kravica sa navodima o genocidu povezanim sa masakrom u Srebrenici, domaći i međunarodni tužitelji direktno sarađuju u istragama i prikupljanju dokaza protiv 11 optuženih.¹⁸

Djelotvorna saradnja među međunarodnim i domaćim tužiteljima je važna za izgradnju kapaciteta domaćih tužitelja kako bi mogli postupati u kompleksnim predmetima ratnih zločina. Generalno, saradnja između međunarodnih i domaćih tužitelja nije sistematična i provodi se neformalno.¹⁹ Ipak, nekoliko domaćih i međunarodnih tužitelja sa kojima su predstavnici Human Rights Watcha razgovarali opisali su tu saradnju kao dobru ili vrlo dobru.²⁰ To se djelimično može pripisati činjenici da su se angažirani međunarodni tužitelji obavezali na dvogodišnji rad u tom Odjelu.²¹ Osim što pomažu da se unaprijede odnosi između domaćih i međunarodnih tužitelja, kontinuitet osoblja ide u prilog formiranju institucionalne memorije u Odjelu koja će pomoći pri rješavanju izazova koji proističu iz krivičnog gonjenja kompleksnih slučajeva ratnih zločina. Jaka institucionalna memorija može promovirati efikasnost u rješavanju tih izazova na djelotvoran način.

Prema strategiji tranzicije koju je utvrdio Ured registrara u oktobru 2005. godine, smanjivanje broja međunarodnih tužitelja je planirano za period od avgusta 2006. do avgusta 2009. godine.²² I zaista, nekoliko ugovora o radu međunarodnih tužitelja ističe u toku 2007. i 2008. godine.²³ Upoznati smo tokom razgovora sa mogućnošću odlaska tih tužitelja po isteku njihovih ugovora o radu i o implikacijama njihovog odlaska iz Tužilaštva po rad Odjela.²⁴ Human Rights Watch dijeli tu zabrinutost.

Vjerujemo da je vrlo bitno poštivati principe koji leže u osnovi strategije tranzicije kako bi se osigurali odgovornost i vodstvo BiH nad svim organima Odjela za ratne zločine, uključujući i Poseban odjel za ratne zločine. Međutim, možda će biti potrebno usvojiti fleksibilan pristup u smislu produženja ugovora sadašnjim međunarodnim tužiteljima, prema potrebi. Takav pristup bi trebao biti u skladu sa cjelokupnim vremenskim okvirom koji je utvrđen u strategiji tranzicije – kraj angažmana svog međunarodnog osoblja do kraja 2009. godine – s tim da dozvoljava zadržavanje međunarodnih tužitelja u medjuvrijemenu, prema potrebi. Ovaj pristup bi, ustvari, olakšao neprimjetnu tranziciju Odjela na potpuno domaću instituciju.

B. Politika odabira predmeta Posebnog odjela za ratne zločine

Postoje bukvalno na hiljade predmeta ratnih zločina, među kojima su i oni u kojima je osumnjičeno više lica, a koji se još uvijek ne rješavaju.²⁵ Mnogi osumnjičeni možda žive izvan Bosne, te su stoga izvan krivično-pravnog sistema u Bosni i Hercegovini.²⁶ Poseban odjel za ratne zločine – kao i cjelokupni krivično-pravni sistem – nije u poziciji da rješava sve te predmete. Ova ograničenja naglašavaju značaj razvoja i konstantne primjene jasne tužilačke politike odabira predmeta i načina na koji će im se davati prioritet. Utvrđivanje takve politike može pomoći da se održi osjećaj interne doslednosti u radu Tužilaštva. Upoznavanje javnosti, koliko god je to moguće, s detaljima te politike također može ići u prilog ispunjavanju očekivanja javnosti da je Poseban odjel za ratne zločine u stanju podizati optužnice za ratne zločine. Osim toga, uvođenje i objavljivanje jasne politike Tužilaštava u etnički polarizovanom društvu kao što je društvo BiH može otkloniti sumnje u pristrasnost Odjela koje bi inače mogle ići na štetu njegovoj vjerodostojnosti i djelotvornisti.

Kao što je pomenuto, osim onih predmeta koje je ustupio haški tribunal u skladu sa Pravilom 11 bis, Poseban odjel za ratne zločine nadležan je za odabir predmeta i krivično gonjenje po optužnicama koje su podignute bez učešća haškog tribunala. Postojeća strategija Odjela za odabir takvih predmeta podrazumijeva ocjenu toga da li se za predmet smatra da je «visoko osjetljiv».²⁷ U drugim predmetima, uključujući one koji se smatraju «osjetljivim», sudi se pred kantonalnim, odnosno okružnim sudovima.

Među faktorima ocjene toga da li predmet prelazi prag «visoko osjetljivog predmeta» su i oni koji se odnose na karakter zločina i okolnosti koje se odnose na počinitelja. Naprimjer, predmeti koji se odnose na genocid, višestruka ubistva i rasprostranjene i sistematske progone mogu se smatrati «visoko osjetljivim». Također, Odjel može raditi i po drugim predmetima koji se odnose na komandnu odgovornost i zločine počinjene od strane javnih dužnosnika koji su još na funkciji, ili od strane organa policije.²⁸ Kada se izvrši odabir predmeta u kojem će uslijediti krivično gonjenje, postoje nekad i drugi faktori koji utječu na davanje prioriteta određenim optužnicama i suđenjima, kao što su: da li su potrebne dodatne istrage, poteškoće u lociranju osumnjičenog ili osumnjičenih, raspoloživost svjedoka i potreba za provođenjem odgovarajućih zaštitnih mjera.

Human Rights Watch smatra da do sada Tužilaštvo nije adekvatno artikuliralo u javnosti kriterije odabira predmeta i njihovu primjenu, što je dovelo do znatne nesigurnosti u vezi s prioritetima Odjela. Neki zvaničnici izvan Odjela izrazili su zabrinutost u pogledu nepostojanja jasno definiranih kriterija za odabir predmeta.²⁹ I zaista, jedan zvaničnik izvan Odjela za ratne zločine smatra da Odjel pri Tužilaštvu nema strategiju za rješavanje slučajeva ratnih zločina.³⁰ Drugi su opet naveli prag «visoke osjetljivosti», ali su naglasili da javnost nije upoznata s tim kako se taj strandard primjenjuje prilikom odabira predmeta.³¹ Prema mišljenju jednog aktera civilnog društva, ako se primjena tih kriterija ne objasni građanima, oni će u očima javnosti ostati besmisleni.³²

Također postoji percepcija da se pred sudom ne sudi u velikom broju predmeta koji obuhvataju «krupne ribe», odnosno visoko-rangirane ili na drugi način utjecajne počinitelje.³³ Ova percepcija može biti ojačana podizanjem optužnica protiv osoba nižeg ranga za suđenje pred Odjelom.³⁴ Jedan zaposlenik Posebnog odjela za ratne zločine je priznao da razlozi koji leže iza načina odabira određenih predmeta u Odjelu možda javnosti nije očigledan.³⁵

Svakako, možda postoje razlozi zbog koji ovaj Odjel radi na predmetima koji se odnose na niže rangirane osumnjičene; naprimjer, možda postoji veza sa optuženim višeg ranga, odnosno to može biti važno za širu strategiju krivičnog gonjenja. Održavanje fleksibilnog pristupa odabiru slučajeva za krivično gonjenje može biti razumno. Međutim, značaj održavanja te fleksibilnosti kao pitanja tužilačke politike mora biti jasno i konsistentno naglašena javnosti, makar generalno, da bi se izbjegla konfuzija oko odabira slučajeva i davanja prioriteta od strane Odjela.

Zaposleni u Posebnom odjelu za ratne zločine priznaju da nepostojanje jasno artikulirane politike u vezi s odabirom predmeta predstavlja problem.³⁶ U određenoj mjeri, neizbježno je da će javnost imati visoka očekivanja u vezi s onim što sud može postići u privođenju pred lice pravde onih koji su počinili zločine tokom rata. Međutim, nedostatak jasnoće u postojećoj strategiji Tužilaštva doprinosi nastanku nerealnih očekivanja javnosti u vezi sa onim što Odjel – ali i sud - može i treba postići u rješavanju predmeta ratnih zločina.³⁷ Ta očekivanja se razumno ne mogu ispuniti, što opet dovodi do znatno negativnih pisanja medija o Odjelu i sudu u cijelosti.³⁸ Naprimjer, pred opće izbore u Bosni političari su u Republici Srpskoj postavljali pitanja u vezi sa objektivnošću u pogledu odabira predmeta s obzirom da se preko 90 posto postupaka pred Odjelom vodi protiv optuženih srpske nacionalnosti.³⁹ Odjel za ratne zločine je predmet negativnih pisanja i u Federaciji.⁴⁰ Osim toga, nepostojanje jasne strategije i nezadovoljena očekivanja doveli su do situacije u kojoj je Odjel više podložan pritisku vanjskih organizacija, kao što su udruženja žrtava, da prioritet dâ određenim predmetima.⁴¹

Human Rights Watch je upoznat sa inicijativom pokrenutom u Posebnom odjelu za ratne zločine da se utvrdi strategija u kojoj bi se pojasnili standardi koji se koriste za odabir predmeta i postupanje po istima.⁴² Što se tiče odabira predmeta, predložena strategija bi ponudila sveobuhvatnije kriterije određivanja prioriteta u Odjelu. Naprimjer, taj dokument bi sadržavao određene opće informacije o standardima koji se koriste prilikom odlučivanja o tome da li će se istraga otvoriti ili ne. Osim toga, dokument bi sadržavao i informacije o promjeni standarda, posebno one koje se odnose na način na koji Odjel mjeri pravne standarde u odnosu na praktična pitanja prilikom odlučivanja o tome da li će podizati optužnicu protiv osumnjičenog za ratne zločine ili ne.⁴³

Rang optuženog i težina navodnog zločina ili zločinâ, skupa s drugim faktorima kao što su raspoloživost svjedoka i kvalitet dokaza, imaju bitnu ulogu prilikom odlučivanja o tome da li će pokrenuti istraga ili ne. Međutim, u strateškom dokumentu bi se također naglasili i drugi faktori koji se trebaju uzeti u razmatranje, među njima i efekat određenog slučaja na zajednicu koja je najviše pogođena počinjenim zločinom ili zločinima, i kada je to moguće i kada to odgovara, stepen u kojem dati slučaj ide u prilog unapređenju razvoja domaćeg i međunarodnog humanitarnog prava.⁴⁴ Stoga bi strategija sadržavala i druge osim postojećih kriterija koji se koriste prilikom odlučivanja o tome da li je slučaj «visoko osjetljiv».

Strategija bi se također fokusirala i na uvođenje standarda u vezi s načinom na koji tužitelji koriste instrumente koji su im na raspolaganju za vršenje istraga i podizanje optužnica. Naprimjer, prema bh. Zakonu o krivičnom postupku, postoji institut sudske nagodbe⁴⁵ i imuniteta⁴⁶ u krivičnopravnim predmetima, ali s obzirom da je OHR uveo ove institute u bh. pravosudni sistem preko novog Zakona o krivičnom postupku iz 2003. godine, a da se ranije nisu koristili u krivično-pravnim postupcima, još ne postoji odgovarajući kontekst. Ne postoje zakonski utvrđene smjernice u vezi s korištenjem tih instituta u predmetima ratnih zločina, kada bi se mogli i trebali koristiti.⁴⁷

U kompleksnim predmetima ratnih zločina ponuda sudske nagodbe ili imuniteta osumnjičenim nižeg ranga za njihovo svjedočenje može biti vrlo korisna za utvrđivanje komandne odgovornosti onih na višim pozicijama. Međutim, s obzirom da su možda i oni kojima se dâ imunitet ili se s njima sklopi sudska nagodba i sami počinili teška djela ratnih zločina, javnost možda neće shvatiti kako se korištenje ovih instituta može smatrati adekvatnim. Vjerujemo da je izuzetno važno da se pojasni uloga imuniteta i sudske nagodbe u predmetima ratnih zločina kako bi se izbjeglo podgrijavanje negativnih percepcija javnosti – uključujući i nastojanja izvan suda da se manipulira s javnošću – o korištenju tih mogućnosti.

Znatne negativne percepcije o radu Odjela, kao što su opisane u gornjem tekstu, ističu značaj utvrđivanja jasne strategije Tužilaštva za odabir i postupanje po predmetima. Stoga Human Rights Watch apelira na Odjel da takav strateški dokument tretira kao prioritetno pitanje. Osim toga, da bi se promovirala transparentnost, podstičemo Odjel na objavljivanje općih detalja o strategiji u vjerodostojnom, konciznom dokumentu bez stručnog jezika: isticanje, koliko god je to moguće, prioriteta Odjela i njegovih standarda u jednom javnom dokumentu koji će javnost moći lako shvatiti može pomoći Odjelu da se lakše nosi s pritiskom izvana na odabir i postupanje po predmetima.⁴⁸ Što je još bitnije, strategija može pomoći da se ublaže očekivanja javnosti u pogledu toga šta pravosudni proces može ponuditi i mogla bi Odjel dovesti u bolju poziciju da udovolji tim očekivanjima bez da žrtvuje kvalitet podignutih optužnica. Na taj način Odjel bi mogao povećati povjerenje u vladavinu prava u Bosni.

Utvrđivanje i objavljivanje takvog strateškog dokumenta također bi imao bitan efekat i na način na koji kantonalni i okružni sudovi postupaju u predmetima ratnih zločina. Naprimjer, isticanjem faktora koji utječu na odabir predmeta ratnih zločina na državnom nivou može olakšati utvrđivanje komplementarne strategije kantonalnih i okružnih tužilaštava. Također, standardi koji budu istaknuti u strategiji za korištenje važnih instrumenata koji tužiteljima stoje na raspolaganju, kao što su sudske nagodbe i izuzeće od krivičnog gonjenja i zaštitne mjere, mogli bi pomoći utvrđivanju sličnih standarda na entitetskom nivou. Stoga bi se strateškim dokumentom mogla podstaći direktna i indirektna komunikacija između Odjela i kantonalnih odnosno okružnih tužilaštava i omogućio bi se konsistentniji pristup krivičnom gonjenju za ratne zločine u cijelosti.⁴⁹

Na kraju, čak i ako se dorade postojeći kriteriji za odabir predmeta, njihova primjena bi mogla dovesti do većeg broja predmeta nego što se od Odjela može razumno očekivati da vodi istrage i podiže optužnice s obzirom na veliki broj teških povreda ljudskih prava u toku rata. Od Odjela se još uvijek može očekivati da donosi teške odluke u vezi s odabirom predmeta zbog ograničenih resursa. S tim u vezi, želimo naglasiti značaj efikasnog upravljanja ograničenim resursima u Odjelu kako bi se podržala nastojanja na promoviranju konsistentnosti u načinu odabira predmeta i postupanja po istima.⁵⁰

C. Istrage

1. Najnovija događanja

U kompleksnim predmetima ratnih zločina efikasna krivična gonjenja ovise o efikasnim istragama tokom svih faza pripreme slučaja i postupka. Česti kontakti između tužitelja i istražitelja su vrlo bitni za efikasno vođenje istraga i prikupljanje dokaza za krivično gonjenje. Kao što smo naglasili u prethodnom izvještaju pod nazivom «U potrazi za pravdom», Odjel za istrage ratnih zločina pri Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) ima primarnu nadležnost za provođenje istraga u predmetima ratnih zločina u kojima će se suditi pred Odjelom za ratne zločine.⁵¹

Human Rights Watch je upoznat s time da su se nivo i način ostvarivanja saradnje između Odjela za istrage ratnih zločina i Posebnog odjela za ratne zločine znatno popravili.⁵² Naprimjer, istražitelji su u svakodnevnom kontaktu sa tužiteljima u Posebnom odjelu.⁵³ Također je povećana i saradnja između Odjela za istrage i tužitelja po pitanju provođenja istraga.⁵⁴

Međutim, djelotvornost Odjela za istrage u istragama ratnih zločina i dalje podriva nedostatak istražitelja za izvršenje zahtjeva tužitelja.⁵⁵ SIPA još uvijek nije dovoljno kadrovski popunjena, i trenutno djeluje sa svega 57 posto zaposlenih od ukupnog broja predviđenog sistematizacijom.⁵⁶ Od nedavno se nastoji uposliti dodatan broj ljudi. Postoje poteškoće u privlačenju kvalitetnih kandidata uveliko zbog toga što istražitelji SIPA-e još uvijek nisu plaćeni više od službenika organa unutarnjih poslova na entitetskom nivou, kao što smo to istaknuli u izvještaju «U potrazi za pravdom».⁵⁷

Također se javljaju nekonsistentnosti u obuci i iskustvu istražitelja, koje mogu utjecati na uspjeh istraga i cjelokupno krivično gonjenje. Naprimjer, neki istražitelji uzimaju izjave koje su neprecizne, bez dovoljno detalja,⁵⁸ zbog čega je ponekad potrebno uzimati dodatne izjave. Osim toga, neki istražitelji, posebno oni koji nemaju iskustva, ne shvataju uvijek da svjedok možda daje inkriminirajuću izjavu.⁵⁹ Ako advokat svjedoka nije prisutan prilikom uzimanja izjave, izjava se ne može koristiti na sudu. Osim toga, neki istražitelji Odjela za ratne zločine se previše oslanjaju na tužitelja koji usmjerava sve aktivnosti koje su potrebne u toku istrage, čime se usporava istražni postupak.⁶⁰ Razlog za to je što prema raznim krivičnim zakonima tužitelji i istražitelji nisu imali središnju ulogu u prikupljanju dokaza potrebnih za suđenje, s obzirom da je to bilo u nadležnosti istražnog sudije.

Da bi se riješili ti nedostaci, neki tužitelji su izjavili da više vole raditi sa određenim istražiteljima u istom predmetu na kontinuiranoj osnovi, čime se promovira kontinuitet i efikasnost istraga. Stoga zahtjeve upućuju SIPA-i za dodjelom istih istražitelja, iako se njihovim zahtjevima ne udovoljava rutinski.⁶¹ Službenici Odjela za istraživanje ratnih zločina su naveli da iako se pažnja posvećuje prethodnom radu istražitelja na nekom predmetu, postoje i drugi faktori koji se koriste prilikom odlučivanja o tome koji će istražitelj biti dodijeljen, među njima iskustvo istražitelja, obim posla i cjelokupan kapacitet potreban za postupanje po zahtjevu.⁶²

Možemo cijeniti prednosti korištenja istih istražitelja na određenim predmetima čime se osigurava cjelokupna efikasnost istrage. Međutim, zadovoljenje svih zahtjeva za određenim istražiteljima možda nije moguće, posebno u svjetlu administrativnih izazova koji proistječu iz nedostatka kadra u Odjelu Agencije. Osim toga, dodjelom određenih istražitelja po zahtjevu ne rješavaju se šira pitanja koja se odnose na nejednaku obuku i iskustvo istražitelja.

Human Rights Watchu je rečeno da Odjel za ratne zločine pri Tužilaštvu radi direktnije sa SIPA-om na uvođenju programa obuke u cilju povećanja sposobnosti svih istražitelja i njihovog upoznavanja sa konkretnim potrebama Tužilaštva u pogledu uzimanja izjava. Već je održan jedan sastanak na rukovodnom nivou i postoje planovi uvođenja standarda uzimanja izjava koje će primjenjivati službenici.⁶³ Ovu obuku će vjerovatno koordinirati Policijska misija Evropske unije (EUPM).⁶⁴ U obuci bi mogli sudjelovati i predstavnici Odjela, ali to ipak neće biti moguće s obzirom na trenutni obim posla.⁶⁵ Apeliramo na Poseban odjel za ratne zločine da sudjeluje na tim obukama što je više moguće kako bi osigurao adekvatno rješavanje nedostataka koji su prepoznati u vezi s uzimanjem izjava.

Osim toga, primjećujemo da su tužitelji počeli istražiteljima dostavljati materijal sa osnovnim podacima na konsistentnijoj osnovi.⁶⁶ Oni obuhvataju, naprimjer, detalje o navodnom zločinu, listu eventualnih svjedoka, osumnjičenih i/ili imena koja mogu biti za istragu relevantna te informacije o vrsti detalja koje tužitelji trebaju da bi dokazali određene elemente zločina. Davanje tih informacija unaprijed može pomoći novom istražitelju da shvati historijat istrage i može mu pomoći da pređe okvire direktnih parametara tužiteljskog zahtjeva i prema potrebi vršiti dodatna istraživanja. Time se povećava efikasnost istraga.⁶⁷ Pozdravljamo unapređenje ove prakse i podstičemo njen konsistentan nastavak.

2. Promoviranje veće osjetljivosti prema svjedocima

Mnogi svjedoci se i dalje suočavaju sa znatnim traumama kada se prisjećaju detalja zločina koje su preživjeli skupa sa svojim porodicama, kao i patnji kroz koje su prošli. Osim toga, od kraja rata, mnogi svjedoci su kod sebe razvili osjećaj «zamora» s obzirom da su morali stalno ponavljati detalje svjedočenja organima za provođenje zakona i pred ostalim službama koji se bave njihovim slučajevima. Senzitivnost u postupanju sa svim svjedocima, posebno onima koji su bili žrtve zločina počinjenih tokom sukoba, je stoga bitna za smanjenje traume i očuvanje dostojanstva svjedoka. Nivo osjetljivosti službenika organa za provođenje zakona u njihovom pristupu svjedocima koji su doživjeli traumu može također imati direktan efekat na nivo saradnje i spremnost svjedoka na saradnju u toku istražnog postupka i suđenja.

Službenici Odjela za istrage ratnih zločina pri SIPA-i su izjavili pred predstavnicima Human Rights Watcha da su upoznati sa poteškoćama s kojima se suočavaju neki svjedoci prilikom davanja izjava pred istražiteljima. Da bi se riješila pitanja koja se odnose na traume svjedoka i njihov zamor, Odjel za istrage ratnih zločina podstiče senzitivitet na strani istražitelja prilikom postavljanja pitanja i postupanja sa svjedocima.⁶⁸ Odjel za istrage ratnih zločina je također organizirao obuku istražitelja na temu odgovarajućih tehnika ispitivanja koje trebaju primjenjivati u radu sa svjedocima koji su izgubili kompletne porodice.⁶⁹

Međutim, Odjel za istrage ratnih zločina do pisanja ovog izvještaja još nije organizirao ni jednu zvaničnu sesiju obuke na temu postupanja sa žrtvama seksualnog nasilja.⁷⁰ Umjesto toga, zvaničnici su naglasili da istražitelji ostvaruju neformalnu saradnju sa nevladinim organizacijama (NVO) koje rade sa traumatiziranim žrtvama među ženama, a u vezi uzimanja izjava.⁷¹ Iako postoji samo jedna žena među istražiteljima, nastoji se među istražiteljima uposliti veći broj žena.⁷²

Nedostatak standardizirane obuke na temu postupanja sa žrtvama seksualnog nasilja može dovesti do različitog postupanja sa žrtvama. Iako je saradnja SIPA-e sa nevladinim organizacijama važna za postupanje s takvim žrtvama, ova saradnja se trenutno ostvaruje na ad hoc osnovi. Osim toga, takva saradnja ne može biti zamjena za istražitelje koji bi bili dovoljno obučeni za osjećajno pristupanje žrtvama. I zaista, predstavnica nevladine organizacije koja radi sa žrtvama seksualnog nasilja rekla nam je da je njena organizacija primila određeni broj pritužbi svjedoka u vezi sa nedostatkom osjećajnosti na strani Odjela za istrage ratnih zločina prema traumatiziranim žrtvama seksualnog nasilja – ženama.⁷³

Preporučujemo da se uvede program obuke kojim će se poveći nivo senzitivnosti u radu sa ženama i muškarcima - žrtvama seksualnog nasilja. Osim toga, iako je zapošljavanje žena na mjesta istražitelja pozitivno nastojanje, istražitelji ipak trebaju biti adekvatno obučeni kako bi se osiguralo da pristupaju traumatiziranim svjedocima na osjetljiv način. Adekvatnom obukom svih istražitelja bi se osiguralo da svi svjedoci budu stalno tretirani dostojanstveno i s poštovanjem.

D. Regionalna saradnja

Kao što je navedeno u izvještaju pod nazivom “Traganje za pravdom”, u nekoliko slučajeva podignuta je optužnica u predmetima u kojima će se suditi pred Odjelom za ratne zločine, pred kojim bi se trebali pojaviti žrtve, svjedoci i/ili optuženi koji trenutno žive u drugim zemljama na području bivše Jugoslavije, prije svega u Srbiji i Hrvatskoj. Stoga se Tužilaštvo treba uveliko oslanjati na saradnju sa nadležnim organima u tim i drugim zemljama kako bi prikupili dokaze, locirali svjedoke te u nekim slučajevima uhapsili optužene u vezi s postupcima pred Odjelom za ratne zločine.⁷⁴ U tome cilju nadležni organi Bosne, Srbije i Hrvatske i dalje razmjenjuju dokaze u istragama ratnih zločina i u postupcima koji se vode pred domaćim sudovima u tim zemljama.⁷⁵

Međutim, situacija u pogledu optuženih koji imaju državljanstvo zemalja koje ne dozvoljavaju ekstradiciju ostaje nepromijenjena. Osobito, zabrana ekstradicije državljana i dalje je utvrđena ustavima Srbije i Hrvatske. Iako ne postoji takva zabrana u Ustavu BiH, ekstradicija nije dozvoljena prema Zakonu o krivičnom postupku.⁷⁶

U nekiim predmetima ratnih zločina postoji mogućnost prijenosa postupka pokrenutog u Bosni u nadležnost zemlje u kojoj optuženi ima prebivalište. Ova opcija nije moguća, međutim, ako je djelo kažnjivo kaznom zatvora u trajanju od preko 10 godina te se stoga i ne primjenjuje na najteže zločine počinjene u toku rata.⁷⁷ Zbog toga postoji “praksa nekažnjavanja” onih državljana čija ekstradicija nije moguća i u vezi s kojima ustupanje optužnice nije moguće. U većini slučajeva radi se o direktnim počiniteljima koji koriste tu činjenicu za razliku od lidera višeg ranga od kojih se većini sudi pred haškim tribunalom.⁷⁸ Krivično gonjenje direktnih počinitelja može imati dublji odjek među žrtvama nego što je to suđenje dužnosnika višeg ranga pred haškim tribunalom. Time bi se mogao dati važan doprinos poštivanju vladavini prava u cijeloj regiji.

Bitna konsekvenca izvođenja pred lice pravde onih koji se smatraju odgovornim za teške zločine počinjene u toku rata ističe razlog zbog kojeg nadležni organi u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji moraju preduzeti afirmativne korake kako bi riješili zakonske prepreke njihovom krivičnom gonjenju. Human Rights Watch je informiran, međutim, da nedostaje politička volja za promjenom postojeće situacije — i u pogledu ustupanja postupaka i u pogledu ekstradicije državljana — u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji.⁷⁹ Na kraju, suđenja u predmetima ratnih zločina trebaju se odvijati tamo gdje su zločini počinjeni. Stoga želimo naglasiti da se ustupanje optužnica treba smatrati kratkoročnom mjerom s obzirom da logistika održavanja direktne saradnje među nadležnim organima kada je optužnica ustupljena u cilju osiguranja pravičnog i efikasnog suđenja može biti vrlo kompleksna. Osim toga, suđenje za ratne zločine u zemlji u kojoj su zločini za koje se sudi počinjeni nudi važnu mogućnost žrtvama da se uvjere da je pravda zadovljena.

Snažno apeliramo na nadležne organe u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji da postignu sporazum u vezi s ustupanjem optužnica i na kraju o ekstradiciji državljana u predmetima ratnih zločina, pod uvjetom da se neće izricati smrtna kazna, čime bi se osiguralo da optuženi koji su počinili ratne zločine ne prođu nekažnjeno samo na osnovu svog državljanstva. U tome cilju, očekujemo i od međunarodnih aktera, među njima i od predstavnika Evropske unije, da će slično apelirati na nadležne organe u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji da prioritetno riješe ovu prepreku na putu regionalne saradnje.