<<previous  |  index  |  next>>

IV. Zaštita i podrška svjedocima

A. Zaštita svjedoka

Svjedoci koji su možda direktne žrtve mogu naići na ozbiljne rizike svjedočenja u postupcima u predmetima ratnih zločina. U svjetlu lokacije suda u zemlji na kojoj su zločini počinjeni te izazova koji stoji pred skrivanjem identiteta svjedoka u maloj zemlji kao što je Bosna, rizik za svjedoke da se pojave pred sudom može biti posebno akutan. Ti rizici podvlače značaj potrebe da se osiguraju djelotvorne zaštitne mjere za svjedoke prije, u toku i nakon suđenja. O raspoloživosti i korištenju mjera - unutar i izvan sudnice - govorimo detaljnije u daljnjem tekstu.

1. Korištenje zaštitnih mjera od strane Odjela za ratne zločine

Osim što se promovira sigurnost svjedoka, adekvatnim korištenjem zaštitnih mjera na sudu može se minimizirati trauma koja je povezana sa svjedočenjem u toku postupka. Minimiziranje traume može biti bitan faktor u održavanju dostojanstva svjedoka u toku postupka i očuvanju cjelokupnog kvaliteta svjedočenja. Do danas sudije Odjela za ratne zločine koristili su razne mjere koje im stoje na raspolaganju u skladu sa zakonom o zaštiti svjedoka u sudnici, uključujući i omogućavanje svjedocima da svjedoče putem video linka ili iza zastora, uz iskrivljenje lika i glasa i davanje pseudonima.

Svjedocima koji se pojavljuju pred Odjelom za ratne zločine neke sudije su počele davati nove pseudonime ako su zaštićeni svjedoci koji su svjedočili pred haškim tribunalom. Ova praksa pomaže u sprečavanju nenamjernog otkrivanja identiteta tih svjedoka koje bi moglo biti posljedica ponavljanja istog pseudonima – i istih informacija kojima se vrši identificiranje – u postupku pred Odjelom.¹¹⁵ Pozdravljamo ovu praksu i podstičemo njeno konsistentno usvajanje u svim predmetima u kojima svjedoče svjedoci koji su prethodno svjedočili pred haškim tribunalom i koji žele koristiti pseudonim u postupku pred Odjelom za ratne zločine.

Osim toga, formirana je radna grupa koja treba rješavati pitanja koja se odnose na korištenje zaštitnih mjera od strane suda; u nju su uključeni predstavnici suda, Ureda registrara i Ureda za podršku svjedocima.¹¹⁶ Radna grupa je formirana sa zadatkom da iznađe modus ispunjenja obaveze iz člana 25. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka prema kojem sud treba «donijeti pravilnik kojim će se osigurati adekvatno korištenje sredstava zaštite svjedoka.»¹¹⁷ Grupa vrši analizu pitanja zaštite u primjeni zakona i predlaže strategije za rješavanje konkretnih izazova. Te predložene strategije se daju predsjedavajućim svih raspravnih vijeća koji ih zatim dostavljaju sudijama koji su članovi njihovih vijeća i povratne informacije dostavljaju grupi. Na taj način radna grupa želi promovirati konsistentnost u korištenju zaštitnih mjera pred sudom i podstiče komunikaciju među domaćim i međunarodnim sudijama po ovom važnom pitanju.¹¹⁸

Uprkos tim pozitivnim dešavanjima, zabrinjava nas česta praksa suda da se koristi zatvorenim sjednicama; što znači da su javnost i mediji isključeni iz toka sudskog postupka. Do danas su barem dva postupka u predmetima ratnih zločina protiv dva optužena vođenja gotovo u cijelosti na zatvorenim sjednicama suda.¹¹⁹ Jedan od optuženih, Neđo Samardžić, optužen je za ubijanja, prisilno preseljenje civila, oduzimanje slobode, prisiljavanje na seksualno ropstvo, silovanja i progon bosanskih muslimana iz nacionalnih, vjerskih, etničkih i seksualnih razloga.¹²⁰ Drugi optuženi, Radovan Stanković, optužen je za činjenje, podsticanje i pomaganje porobljavanja, mučenje, silovanje i ubijanje nesrpskih civila.¹²¹ Optužnica u ovom predmetu je prva koju je haški sud prema Pravilu 11 bis ustupio Odjelu za ratne zločine.

Pravo na javno suđenje je jedno od temeljnih garancija krivičnog postupka.¹²² U Bosni postoji prezumcija u zakonu da će suđenje biti javno.¹²³ Namjera javnosti postupka se prije svega odnosi na zaštitu interesa optuženog.¹²⁴ Pravo na javno suđenje nije, međutim, apsolutno. Naprimjer, i u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima i u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima stoji da novinari i javnost mogu biti isključeni iz cijelog ili dijela postupka iz razloga javnog reda ili nacionalne sigurnosti ili kada je to potrebno da bi se zaštitila privatnost strana.¹²⁵ Slični izuzeci se nalaze i u bh. zakonu¹²⁶, iako se jasno navodi da se treba koristiti najblaža moguća mjera.¹²⁷ Potreba za zaštitom privatnosti strana može biti osobito relevantna u postupcima u kojima se pojavljuju žrtve seksualnog nasilja.¹²⁸

Osim prava optuženog na javno suđenje, suđenja za teške povrede ljudskih prava imaju širu svrhu i trebaju, koliko god je to moguće, biti javna. Suđenje otvoreno za javnost može održati povjerenje javnosti u krivično-pravni sistem, omogućiti građanima da iskažu svoje reakcije na zločin, osigurati da sudije i tužitelji ispunjavanju svoju obaveze na odgovoran način, podsticati svjedoke da se odazivaju na svjedočenje i obeshrabriti lažna svjedočenja.¹²⁹ Osim što se time povećavaju znanje i razumijevanje javnosti, što može imati opći efekat odvraćanja od činjenja zločina ubuduće, javnost bi trebala imati mogućnost da ocijeni pravičnost postupka kako bi se osiguralo da je pravda postignuta i da je njeno ostvarenje vidljivo.¹³⁰

Poticanje povjerenja javnosti u pravosudne institucije je osobito važno u situaciji nakon rata u kojoj se nalazi Bosna zbog prepoznatnih nedostataka u pravosudnom sistemu u toku i odmah nakon rata. Zaista, Odjel za ratne zločine je formiran da bi se uklonili ti nedostaci, da bi se poboljšala percepcija javnosti o pravosudnim institucijama i da bi se doprinijelo cjelokupnoj uspostavi vladavine prava u Bosni. Svakako da se može očekivati određeni stepen razlika među sudskim vijećima u primjeni zaštitnih mjera. Međutim, održavanje kompletnog suđenja na zatvorenim sjednicama može radikalno promijeniti tok suđenja i percepciju javnosti o toku postupka. Kao što je to slučaj i sa drugim međunarodnim i hibridnim krivičnim sudovima na kojima je opće prihvatanje legitimiteta presuda od strane javnosti krucijalno, prekomjerno praksa pribjegavanja radu na zatvorenim sjednicama može nanijeti dugoročnu štetu širim ciljevima sudovanja.¹³¹

U oba predmeta, Samardžić i Stanković, u kojima se sudilo pred Odjelom, tužitelj je podnio zahtjev za isključivanjem javnosti i novinara sa dijela glavne rasprave na kojem su se iznosili dokazi kako bi se zaštitili interesi oštećenih strana – svjedoka.¹³² Sud je naveo nekoliko razloga za isključivanje javnosti sa ta dva suđenja. Prvo, većina svjedoka u oba postupka su bile žrtve silovanja, od kojih su neke bile maloljetne u vrijeme činjenja zločina i od tada pokušavaju ponovo uspostaviti normalan život. Čak i da su se koristile zaštitne mjere kao što su zastori ili iskrivljenje glasa, sadržaj njihovog svjedočenja bi mogao otkriti detalje o svjedocima i na kraju do njihove identifikacije.¹³³ Time se mogao ugroziti ugled i narušiti privatnost tih svjedoka.¹³⁴

Drugo, svjedoci su mogli dati imena navodnih drugih počinitelja povezanih sa zločinima silovanja i seksualnog porobljavanja. Treće, svjedoci su mogli nenamjerno pomenuti imena drugih žrtava koje imaju status zaštićenog svjedoka u istim postupcima.¹³⁵ Na kraju, postojala je zabrinutost da bi optuženi Stanković mogao javnosti objelodaniti identitet i adrese svjedoka, što je prijetio da će učiniti dok je još bio u pritvorskoj jedinici haškog tribunala.¹³⁶

Snažno podržavamo želju suda da sačuva dostojanstvo i privatnost svjedoka, posebno onih koji su žrtve seksualnog nasilja. Također cijenimo da zaštitne mjere koje se koriste u postupcima pred Odjelom za ratne zločine mogu biti različite i u nekim slučajevima striktnije u odnosu na one koje koristi haški tribunal.¹³⁷ Odjel za ratne zločine je osudio Samardžića i Stankovića za zločine protiv čovječnosti¹³⁸ i nema indikacija u detaljima postupaka da su zatvorene sjednice podrivale pravo optuženih na pravično suđenje.¹³⁹ Međutim, u svjetlu šireg cilja suđenja za ratne zločine kao što je to navedeno u gornjem tekstu, brine nas odluka suda da se javnost isključi iz glavnog pretresa u oba predmeta. Želimo naglasiti da se zaštitne mjere koje sud koristi moraju koristiti na najlakši mogući način prema bh. zakonu, posebno s obzirom na činjenicu da nije moguće uložiti žalbu na odluku suda da se javnost isključi iz cijelog postupka sve dok se ne donese presuda.¹⁴⁰

Praksa drugih vijeća Odjela za ratne zločine ilustrira mogućnost korištenja manje restriktivnih mjera kako bi se zaštitila privatnost svjedoka. Naprimjer, suđenje za ratne zločine u predmetu Gojko Stanković (suđenje u toku u vrijeme pisanja izvještaja) je gotovo u cijelosti održano na sjednicama otvorenim za javnost, bez obzira na činjenicu da optužnica također navodi slične optužbe za seksualno nasilje i nekoliko zaštićenih svjedoka koji su također svjedočili i u postupcima protiv Stankovića i Samardžića.¹⁴¹ Svjedoci su uglavnom svjedočili iza zastora u istoj prostoriji u kojoj se nalazio i optuženi. Njihov identitet, ali ne i svjedočenje, bili su sakriveni od javnosti. Sudije su promptno intervenirale u slučaju neadekvatnih pitanja. Jedna svjedokinja je rekla tužitelju da svome suprugu i djeci nije nikad rekla da je silovana, tako da je predsjedavajući sudskog vijeća podsjetio prisutne u sudnici na njihovu obavezu da ne odaju niti jednu informaciju kojom bi se mogao otkriti identitet svjedokinje ili ugroziti njena privatnost.¹⁴²

U svojoj reakciji na zabrinutost da bi svjedoci mogli otkriti identet drugih zaštićenih svjedoka, sud se mogao koristiti pseudonimom svjedoka i dijelovi svjedočenja su se mogli dati na zatvorenim sjednicama.¹⁴³ U pogledu zabrinutosti da bi optuženi Stanković mogao otkriti identitet svjedoka, napominjemo da je sa prve sesije glavnog pretresa optuženi odstranjen iz sudnice zbog ometanja rada suda i to prije početka svjedočenja prve zaštićenje svjedokinje. Iako je bio redovito pozivan, odbio je prisustvovati svim narednim sesijama, sve do kraja suđenja.¹⁴⁴ Stoga je validnost ovog razloga za daljnje isključivanje javnosti sa suđenja Stankoviću dovedena u pitanje.¹⁴⁵

U svim predmetima u kojima se primjenjuju zaštićene mjere, tužitelj treba uvijek tražiti najblažu zaštitnu mjeru.¹⁴⁶ Apeliramo na Tužilaštvo da izbjegava preširoke zahtjeve za zaštitnim mjerama, poput onih u postupcima protiv Samardžića i Stankovića da se javnost isključi iz kompletnog postupka. Osim toga, primjećujemo da se od sudskog vijeća traži da od svjedoka dobije pristanak prije nego što odluči po zahtjevu za primjenom zaštitnih mjera, odnosno prije nego što takav zahtjev odobri.¹⁴⁷ Iako je to urađeno, nismo sigurni da su svjedoci u postupcima protiv Samardžića i Stankovića shvatili razliku između raznih zaštitnih mjera koje su se mogle primijeniti.¹⁴⁸ Znatne razlike u zaštitnim mjerama koje su korištene u postupcima protiv Samardžića, Stankovića i Jankovića ističu potrebu da sudska vijeća osiguraju da svjedoci budu upoznati sa svim adekvatnim zaštitnim mjerama kako bi se mogao dobiti njihov pristanak na osnovu informacija koje su im na raspolaganju i kako bi se primijenile zaštitne mjere koje su najmanje restriktivne u skladu s bh. zakonom.

2. Zaštita svjedoka izvan sudnice

Jedinica za zaštitu svjedoka pri Državnoj agenciji za istrage i zaštitu je bh. institucija nadležna za zaštitu svjedoka izvan sudnice u postupcima koji se vode u predmetima ratnih zločina i organiziranog kriminala. Kao što smo naveli u izvještaju «U potrazi za pravdom», ova Jedinica prima finansijsku i tehničku podršku od Ureda registrara. U periodu od januara do septembra 2006. godine, bilo je 65 zaštićenih svjedoka u postupcima po optužnicama za ratne zločine, i procenjeno je da su svi oni trebali dobiti niži stupanj zaštite.¹⁴⁹ Human Rights Watch je informiran da je do sada Odjel za zaštitu svjedoka pri agenciji SIPA pružio adekvatnu zaštitu u dovođenju svjedoka na sud da bi svjedočili i njihovom povratku do mjesta prebivališta.¹⁵⁰

Po povratku kući svjedocima se daju kontakt informacije o Odjelu za zaštitu svjedoka. U slučaju opasnosti, na svjedoku je da kontaktira Odjel za zaštitu i da od njega traži pomoć.¹⁵¹ U slučaju neposredne opasnosti, Odjel kontaktira policiju u mjestu prebivališta ili boravišta svjedoka koja odmah pruža zaštitu, do dolaska službenika za zaštitu na lice mjesta.

Predstavnici u i izvan Odjela za ratne zločine sa kojima smo razgovarali izrazili su zabrinutost u pogledu kapaciteta agencije SIPA da pruža dugoročnu zaštitu.¹⁵² Odjel za zaštitu svjedoka nije u stanju sistematično pratiti situaciju vezanu za sve zaštićene svjedoke, uglavnom zbog neadekvatnih resursa.¹⁵³ Na svjedocima je da obavijeste Odjel o prijetnjama koje dobivaju nakon svjedočenja, a mnogi svjedoci nisu u stanju ocijeniti opasnost i u nekim slučajevima možda nisu odmah ni svjesni da im je sigurnost ugrožena.

Osiguranje adekavtne zaštite svjedoka je izazov u granicama ograničenih resursa. Budžetska ograničenja Odjela za zaštitu svjedoka naglašavaju značaj kontinuirane finansijske i tehničke podrške Uredu registrara kako bi se održao postojeći nivo zaštite. Snažno apeliramo na bh. organe da pruže dodatnu finansijsku podršku Odjelu za zaštitu svjedoka pri agenciji SIPA kako bi osnažio svoj kapacitet potreban za dugoročno pružanje podrške svjedocima.

Također apeliramo na Odjel za zaštitu svjedoka da se angažira na konsistentnijem praćenju situacije u kojoj se svjedoci nalaze nakon svjedočenja. To može podrazumijevati, naprimjer, kontaktiranje organa unutrašnjih poslova koji su najbliži adresi svjedoka koji će ih upoznati s eventualnom opasnošću po vlastitu sigurnost. Ti organi bi mogli pratiti svjedoka i pružiti obavještajne podatke Odjelu za zaštitu svjedoka. Na toj osnovi bi Odjel mogao ocijeniti prijetnje po sigurnost svjedoka i preduzeti zaštitne mjere predostrožnosti, ukoliko su potrebne.¹⁵⁴ Svakako, potreban je senzitivitet kada svjedok živi u području u kojem je policija eventualno bila uključena u zločine koji su predmet postupka pred Sudom BiH.

Osim toga, primjećujemo sa zabrinutošću odsustvo mjera djelotvorne zaštite svjedoka na kantonalnim i okružnim sudovima.¹⁵⁵ Što se tiče zaštite izvan sudnice, Odjel za zaštitu svjedoka pri Agenciji SIPA pruža pomoć kad god je to moguće kantonalnim i okružnim sudovima na ad hoc osnovi, iako nema zakonske obaveze za to.¹⁵⁶ Nepostojanje sistematske zaštite znači da postoje znatna opasnost po svjedoke, čime se mogu podrivati postupci u predmetima ratnih zločina pred kantonalnim i okružnim sudovima. Osim toga, nedostatak zaštite svjedoka pred ovim sudovima može nenamjerno ugroziti one zaštićene svjedoke koji također svjedoče i u postupcima pred Odjelom. Stoga snažno apeliramo na bh. organe da dodijele dodatna sredstva potrebna za rješavanje nedostataka u zaštiti svjedoka u postupcima koji se vode i pred kantonalnim i okružnim sudovima.

B. Podrška svjedocima

Trauma kroz koju su prošli mnogi svjedoci u toku rata u Bosni ukazuje na značaj toga da se osigura adekvatna psihološka podrška svjedocima koji svjedoče u postupcima po optužnicama za ratne zločine. Djelotvornom zaštitom svjedoka može se minimizirati dodatna trauma i strah povezani sa sudjelovanjem u takvim postupcima. Pružanjem zaštite svjedocima mogu se također, u određenoj mjeri, riješiti pitanja koja se odnose na nevoljkost svjedoka i njihov zamor zbog kojih odbijaju davati izjave i svjedočiti. Došlo je do poboljšanja situacije u pogledu pružanja usluga svjedocima u fazi prije i nakon podizanja optužnice, koja je opisana u nižem tekstu.

1. Faza prije podizanja optužnice

Kao što smo naveli u izvještaju «U potrazi za pravdom», Ured za podršku svjedocima je nadležan za pružanje podrške svjedocima kako obrane tako i optužbe u postupcima po optužnicama za ratne zločine koji se vode pred Odjelom.¹⁵⁷ Kao neutralno tijelo, ono se ne smije miješati u fazu prije evenatualnog podizanja optužnice. Stoga se potencijalnim svjedocima ne pruža zaštita u toku istražne faze.

Da bi se riješio ovaj nedostatak u podršci, Poseban odjel za ratne zločine je nedavno uveo poziciju «službenika za vezu sa svjedocima». Umjesto pružanja psihološke podrške, primarni zadatak ovog službenika je da u toku faze prije eventualnog podizanja optužnice žrtve i eventaulne svjedoke dovede u kontakt sa vanjskim organizacijama koje pružaju usluge psihičke i fizičke rehabilitacije, kad god su potrebne. Jedna organizacija je već izrazila svoju spremnost da u pružanju potrebnih usluga prioritet dâ osobama koje joj uputi ovaj Odjel.¹⁵⁸

Nakon što se optužnica potvrdi, Ured za podršku svjedocima preuzima nadležnost za pružanje podrške onim svjedocima koji će svjedočiti u postupku, iako se od oficira za vezu očekuje da odigra ulogu u olakšavanju tranzicije i osiguranju neosjetnog prijenosa informacija.¹⁵⁹ Osim koordiniranja žrtava i eventualnih svjedoka u ostvarenju pristupa psiho-fizičkim uslugama, očekuje se da će službenik za vezu sa svjedocima pomoći i u promoviranju jedinstva u Odjelu u smislu pokrića troškova svjedoku, u skladu sa zakonom.¹⁶⁰

2. Faza nakon podizanja optužnice

Ured za podršku svjedocima je pružio osnovnu podršku znatnom broju svjedoka u postupcima za ratne zločine. Od januara do kraja septembra 2006. godine Ured je pružio podršku 372 svjedoka optužbe i odbrane. Taj broj se odnosi prije svega na svjedoke optužbe jer do septembra 2006. nisu svi postupci došli do faze iznošenja dokaza odbrane. Odjel prati situaciju sa svjedocima 15 dana nakon svjedočenja, iako su u 90 posto slučajeva svjedoci izjavili da im ne treba psihološka pomoć.¹⁶¹

Mnogi svjedoci su iskazali druge medicinske potrebe koje nisu zadovoljene od rata, uključujući stomatološke usluge, fizičku terapiju i okulističke usluge. Da bi pomogao svjedocima da riješe svoje potrebe, Odjel sarađuje sa jednom domaćom nevladinom organizacijom koja ih upućuje na važne službe za fizičku rehabilitaciju. Do sada je ovaj Odjel identificirao 15 svjedoka i uputio ih toj nevladinoj organizaciji za daljnje usluge.¹⁶²