Zadatak da se poboljša učinak Hrvatske na području ljudskih prava je sada u rukama Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), koja je preuzela vlast nakon svoje pobjede na izborima u studenome 2003. godine. Uskoro nakon preuzimanja dužnosti, novi predsjednik vlade Ivo Sanader je dao niz izjava o budućoj politici HDZ-a s namjerom da iskaže novu spremnost tradicionalno nacionalističke stranke da sprovede neophodne reforme na području ljudskih prava. Ograničeni napredak koji su vlasti do danas ostvarile je doveo, međutim, do obnavljanja zabrinutosti među ključnim sugovornicima HDZ-a – uključujući srpske zastupnike u hrvatskom Saboru koji podržavaju manjinsku vladu HDZ-a, i glavnu tužiteljicu MKSJ-a – o tome da li je vlada u stanju ispuniti svoja obećanja.
Povratak izbjeglica
Između 300.000 i 350.000 hrvatskih Srba je napustilo svoje domove tijekom rata u Hrvatskoj, od 1991. do 1995. godine, uglavnom potraživši utočište u Srbiji i Crnoj Gori, i Bosni i Hercegovini. Do kolovoza 2004. godine, vlasti su registrirale 112.162 srpska povratnika. Točan broj povratnika je značajno manji jer mnogi hrvatski Srbi se ponovo vraćaju u Srbiju i Crnu Goru, ili Bosnu, nakon kraćeg boravka u Hrvatskoj.
Skoro je cijelo desetljeće bilo potrebno većini raseljenih i izbjeglih iz redova manjinske zajednice da povrate u svoj posjed vlastite kuće, koje su bile zauzete nakon što su izbjegli ili bili protjerani iz Hrvatske. Objašnjenje za to se krije u nizu opstrukcija i diskriminaciji za koju su odgovorne prethodne vlade i lokalne vlasti. Međutim, ovaj proces se napokon približava svom kraju. Prema vladinim podacima, vlasti su vratile zakonitim vlasnicima 1.800 kuća tokom prvih sedam mjeseci 2004. godine, s tim da je 1.700 zauzetih kuća još trebalo isprazniti.
Tek se treba ostvariti opipljivi napredak u svezi izgubljenih stanarskih prava nad društvenom imovinom. Hrvatske vlasti su ukinule stanarska prava desetinama tisuća srpskih porodica nakon što su ove izbjegle iz svojih stanova za vrijeme i poslije rata. U lipnju 2003. godine, hrvatska vlada je usvojila niz mjera kojima se omogućava bivšim nositeljima stanarskih prava u Zagrebu i drugim velikim gradovima da, po cijenama koje su ispod tržišnih, unajme ili kupe stanove koje je izgradila država,. U kolovozu 2004. godine vlada je priznala da tek treba krenuti sa sprovođenjem ovog paketa mjera.
Odluka Europskog suda za ljudska prava iz srpnja 2004. godine o stanarskim pravima u Hrvatskoj bi mogla ograničiti budući napredak u procesu povraćaja prava u vezi sa stanovima. U slučaju Blečić, Europski sud za ljudska prava je potvrdio presudu hrvatskog suda kojom se ukida stanarsko pravo jednoj ženi koja je napustila Zadar neposredno uoči izbijanja oružanog sukoba 1991. godine, a nije se vratila u svoj stan tijekom slijedećih šest mjeseci, što je rok koji je tada propisivao važeći hrvatski zakon. Čini se da pogrešna odluka Evropskog suda za ljudska prava zagovara stav – koji je u suprotnosti sa osnovnim principima humanitarnog i izbjegličkog prava – da se raseljeno civilno lice mora vratiti u ratnu zonu da bi sačuvalo imovinsko pravo.
Drugu godinu za redom, obnova oštećenih ili uništenih srpskih kuća u Hrvatskoj se odvija zadovoljavajućom dinamikom. Vlada je priopćila 2003. godine da će, tijekom 2004. i 2005. godine, obnoviti 10.800 kuća i stanova, od kojih su većina u vlasništvu etničkih Srba. U ožujku 2004. godine, vlada je također produžila do kraja rujna rok za podnošenje zahtjeva za obnovu za one koji su propustili prvobitni rok 2001. godine.
Ekonomske mogućnosti za povratnike iz redova manjina su ograničene uslijed diskriminacije pri zapošljavanju u organima lokalnih vlasti i u javnom sektoru. Ustavni zakon iz prosinca 2002. godine obvezuje državu da obezbijedi predratne nivoe manjinske zastupljenosti u organima lokalnih vlasti, ali i u državnim, županijskim i općinskim sudovima. Međutim, u većini područja zakon tek treba adekvatno provesti.
Odgovornost za ratne zločine
Neizručivanje Ante Gotovine, hrvatskog armijskog generala optuženog za zločine počinjene 1995. godine protiv hrvatskih Srba, je zasjenilo spremnost hrvatske vlade da obezbijedi pismeni dokazni materijal MKSJ-u, kao i njene napore da ubijedi etničke hrvatske optuženike da se predaju tribunalu u Hagu. Hrvatski generali Ivan Čermak i Mladen Markač su 11. ožujka dobrovoljno otputovali u Hag, deset dana nakon što je hrvatska vlada dobila optužnice od MKSJ-a protiv njih. Obojica su optuženi za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine izvršene nad hrvatskim Srbima 1995. godine. Slično tome, šestorica vojnih i političkih lidera bosanskih Hrvata, protiv kojih je Hag podigao optužnice za ratne zločine, su 5. travnja odletjeli iz Zagreba za Hag – dva tjedna prije nego što je Europska komisija trebala izreći svoje mišljenje o kandidaturi Hrvatske za prijem u članstvo Europske unije. Svih šest osoba je optuženo za sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom poduhvatu s ciljem da se bosanski Muslimani i Srbi nasilno protjeraju tijekom bosanskog rata iz samoproklamirane državne tvorevine pod nazivom Herceg-Bosna.
Nakon dobrovoljnih predaja u ožujku i travnju, glavna tužiteljica MKSJ-a Karla del Ponte je izjavila da Hrvatska u potpunosti surađuje sa tribunalom. U svom izvjšću Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda u studenome 2004. godine je Del Ponteova, pak, revidirala svoju ocjenu, ukazujući da će se moći reći kako Hrvatska surađuje u potpunosti tek ako Ante Gotovina bude izručen MKSJ-u.
Napori koji se čine u hrvatskim sudovima u pogledu utvrđivanja odgovornosti za ratne zločine i dalje ne dostižu međunarodne standarde. Pred hrvatskim sudovima su se vodila samo dva suđenja koja se odnose na ratne zločine izvršene nad etničkim Srbima tijekom 2004. godine. Županijski sud u Osijeku je 10. travnja jednu osobu oslobodio optužbi, a drugu osudio zbog sudjelovanja u ubojstvu devetnaest srpskih civila u prosincu 1991. godine koje su izvršile snage etničkih Hrvata u selu Paulin Dvor. Uprkos dokazima o umješanosti drugih osoba u ubojstvo, nitko drugi nije optužen za ovaj zločin. Županijski sud u Karlovcu je 21. rujna obnovio suđenje Mihajlu Hrastovu, bivšem pripadniku vojne policije optuženom za ubojstvo trinaest srpskih ratnih zarobljenika 1991. godine, koji je u prošlosti već dvaput oslobađan ovih optužbi.
Dok se u kaznenom gonjenju pojedinaca odgovornih za zločine nad etničkim Srbima vrlo malo napredovalo, suđenja etničkim Srbima optuženima za ratne zločine su se nastavila diljem zemlje. Unatoč jasnim uputama koje je državni odvjetnik Hrvatske uputio tužiteljima na nižim nivoima da odustanu od optužnica koje nisu potkrijepljene vjerodostojnim dokazima, te da prestanu sa iniciranjem sudskih postupaka u odsutnosti optuženoga, sudovi u Zadru i Vukovaru su nastavili s takvom praksom.
Ključni međunarodni akteri
Europska komisija je 20. travnja 2004. godine dala pozitivno mišljenje o prijavi Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji. Komisija je ustvrdila da je Hrvatska funkcionalna demokratija koja uglavnom poštuje osnovna prava. Europski savjet je 18. lipnja Hrvatsku proglasio punopravnim kandidatom za članstvo u Europskoj uniji.
Europska unija i dalje naglašava, međutim, da je poboljšanje politike u pogledu povratka srpskih izbjeglica preduvjet za napredak u odnosima. U mišljenju Europske komisije iz travnja, naglašava se potreba za ulaganjem dodatnih napora na području prava manjina, povratka izbjeglica, reforme pravosuđa, regionalne suradnje i borbe protiv korupcije. U Dokumentu o europskom partnerstvu, koji je Savjet Evropske unije usvojio 13. rujna 2004. godine, se detaljno iznose kratkoročni i srednjoročni prioriteti Hrvatske u pripremama za članstvo u Europskoj uniji. Ključni prioriteti na području ljudskih prava – osim onih na koje se ukazuje u mišljenju Komisije – obuhvataju slijedeće: implementaciju ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, veću slobodu izražavanja i nemiješanje u rad medija, poboljšanu suradnju vlade sa ombudsmanom za ljudska prava (pučkim pravobraniteljem), i punu suradnju sa MKSJ-om. U dokumentu se ne pominju propusti u domaćim suđenjima za ratne zločine kao ni potreba da se obezbijedi pravda bez obzira na etničko porijeklo žrtava i izvršitelja zločina.
Misija Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) u Hrvatskoj je nastavila razvijati dijalog sa vladom, istovremeno objavljujući izvješća u kojima se kritizira njena praksa u vezi sa povratkom izbjeglica, učinak na području ljudskih prava i napredak u domaćim suđenjima za ratne zločine. U redovnom izvješću objavljenom u lipnju 2004. godine, Misija OESS-a u Hrvatskoj je registrirala novoizraženu spremnost vlade za pomirenje sa manjinama u zemlji i pozdravila je napredak u pružanju pomoći izbjeglicama na obnovi nepokretne imovine kao i u povraćaju njihove imovine. U izvješću se, međutim, ukazuje na spor napredak u rješavanju pitanja stanarskih prava i na kontinuirane probleme u razvoju vladavine prava, uključujući zapreke uspješnim domaćim kaznenim postupcima za ratne zločine.
Misija OESS-a je sistematično pratila i izvještavala o domaćim postupcima kaznenog gonjenja, identificirajući nekoliko područja – nedostatak nepristranosti, pritisak na svjedoke, slabu međudržavnu suradnju i potrebu za dodatnom obukom sudija i tužitelja, između ostalog – gdje su dodatne reforme od suštinske važnosti. Misija je, ipak, zaključila u lipnju da su napori koje ulaže Ministarstvo pravosuđa – uključujući obuku sudija iz županijskim sudova u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci od strane MKSJ-a – učinili vjerovatnim da će se hrvatski sudovi na odgovarajući način riješavati ograničen broj predmeta za koje se očekuje da će ih MKSJ ustupiti hrvatskom pravosuđu.
