2005. godine je veæa suradnja Hrvatske s Meðunarodnim sudom za ratne zloèine poèinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) toj zemlji izvojevala pozitivnu odluku Europske unije o otvaranju pregovora o njenom prikljuèenju Uniji. No, malo je napretka postignuto u vezi s povratkom srpskih izbjeglica u Hrvatsku. Veæinu optuženih za ratne zloèine i dalje èine etnièki Srbi, i Hrvatska još uvijek treba dokazati da njena nastojanja u vezi procesuiranja ratnih zloèina pred domaæim sudovima uistinu odražavaju naèelnu opredijeljenost za pravdu, neovisnu od etnièkih faktora.
Deset godina nakon rata u Hrvatskoj, od 1991. do 1995. godine, popustila je napetost izmeðu veæinskog hrvatskog puèanstva i srpske manjine. Meðutim, tijekom 2005. godine su neki zabrinjavajuæi trendovi nagovještavali moguæe vraæanje na staro. U najvažnijim multietnièkim gradovima, Kninu i Vukovaru, opæinski odbori Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) formirali su opæinske vlade u koaliciji s ultranacionalistièkim hrvatskim strankama nakon opæinskih izbora održanih 15. svibnja, zaobilazeæi centristièku Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS). SDSS je, uprkos tomu, i dalje pružao potporu manjinskoj HDZ vladi na državnoj razini. Nasilje nad etnièkim Srbima je bilo èešæe tijekom 2005. nego prethodnih godina.Povratak izbjeglica
Tijekom rata od 1991. do 1995. godine izmeðu tri stotine i tri stotine pedest tisuæa hrvatskih Srba napustilo je svoj dom i otišlo uglavnom u Srbiju i Crnu Goru, te u Bosnu i Hercegovinu. Prema podacima iz rujna 2005. godine, vlada je registrirala 122.000 srpskih povratnika. Udruge hrvatskih Srba i misija Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) u Hrvatskoj su ocijenili stvaran broj povratnika kao znatno niži – izmeðu 60 i 65 posto od registrirane brojke – zato što se nakon kraæeg boravka u Hrvatskoj mnogobrojni hrvatski Srbi vraæaju u Srbiju i Crnu Goru ili u Bosnu i Hercegovinu.
Tijekom 2005. godine nije postignut vidljiv napredak po pitanju izgubljenih stanarskih prava nad imovinom u društvenom vlasništvu. Hrvatske su vlasti za oko trideset tisuæa srpskih obitelji ukinule stanarsko pravo nakon što su ove izbjegle iz svojih stanova tijekom ili nakon rata. U lipnju 2003. godine je Vlada Hrvatske donijela paket mjera kojim je omoguæila bivšim nositeljima stanarskog prava u Zagrebu i drugim velikim gradovima da po cijenama nižim od tržišnih unajme ili kupe državne stanove. Do poèetka studenog 2005. godine svega je desetak bivših korisnika stanarskih prava imalo korist od programa koji je na snazi veæ dvije godine. Nepostojanje rezultata samo je pojaèalo skepticizam meðu izbjeglicama kojima bi program trebao biti od pomoæi. Prema podacima iz rujna 2005. godine, svega je 3.628 bivših korisnika stanarskih prava podnijelo zahtjev sukladno programu.
Slabi izgledi primitka adekvatne zamjene za izgubljena stanarska prava su nagnali mnoge izbjeglice da svoju nadu preusmjere na Europski sud za ljudska prava. 15. prosinca 2004. godine je Veliko vijeæe toga Suda odluèilo ponovno otvoriti predmet u kojem je presuda donesena èetiri mjeseca ranije, kada je Sud podržao rješenja hrvatskih sudova kojima je oduzeto stanarsko pravo jednoj ženi koja je otišla iz Zadra nešto prije izbijanja neprijateljstava 1991. godine i nije se vratila u svoj stan u zakonskom roku od šest mjeseci. Veliko vijeæe je u predmetu Bleèiæ protiv Hrvatske u rujnu 2005. godine saslušalo strane. U vrijeme pisanja ovoga izvješæa odluka još uvijek nije bila donesena.
Ogranièene gospodarske moguænosti pred povratnicima iz reda manjinskog puèanstva, djelomice prouzroèene diskriminacijom pri zapošljavanju, takoðer uveliko stoje na putu povratku. Sukladno ustavnom zakonu o pravima manjina, koji je izglasan u prosincu 2002. godine, država je obvezna osigurati proporcionalnu zastupljenost manjina u državnoj upravi i pravosuðu, kao i u izvršnim tijelima i jedinicama lokalne samouprave. U veæini povratnièkih podruèja Srbi nisu zastupljeni u policiji, pravosuðu, niti u regionalnim uredima državnih ministarstava. Privatni poduzetnici, iako prema zakonu nisu obvezni zaposliti Srbe, dokazali su veæu spremnost na zapošljavanje Srba nego sama tijela vlasti.
Broj nasilnih postupaka protiv etnièkih Srba se naglo poveæao tijekom 2005. godine. Osobito je bilo šokantno ubojstvo osamdesetjednogodišnjeg Dušana Vidoviæa 18. svibnja u njegovoj kuæi u Karinu, u blizini Benkovca. Dva mjeseca kasnije, 19. srpnja, dva starija povratnika srpske nacionalnosti pretuèena su ispred svoje kuæe u selu Ostrovica, takoðer u blizini Benkovca. U Pakoštanima, Benkovcu i u Zagrebu napadaèi su nanijeli štetu vozilima sa srbijanskim registracijskim ploèicama. Skupine mladiæa su napale ili prijetile putnicima srbijanskih autobusa koji su prolazili kroz Rijeku i Delnice, kao i putnicima srbijanskih željeznica na željeznièkom kolodvoru u Vinkovcima i Zagrebu. Grafiti sa porukom „Srbe na vrbe” pojavili su se u Rijeci i Udbini. Dvojica muškaraca su 12. studenog slomila prozore na ulazu u srpsku pravoslavnu crkvu u Drnišu. 21. svibnja je bomba eksplodirala u blizini prostorija srpske politièke stranke u Vukovaru, a sljedeæe noæi su nepoznati poèinitelji bacili bombe na zgrade skupštine opæine u selima sa srpskom veæinom Borovo Selo i Trpinja, u blizini Vukovara. Policija je u svega nekoliko sluèajeva uhitila poèinitelje.
Odgovornost za ratne zloèine
Ante Gotovina, general Hrvatske vojske, optužen za ratne zloèine poèinjene nad hrvatskim Srbima tijekom 1995. godine, bio je na slobodi èetiri godine nakon što je haški sud podigao optužnicu protiv njega [izvješæe Human Rights Watch-a sastavljeno je sredinom studenog]. Podpredsjednica hrvatske Vlade, Jadranka Kosor, izjavila je u sijeènju 2005. godine da ne bi izvijestila policiju u sluèaju da naiðe na Gotovinu zato što ga “ne bi prepoznala”. Izjava koju je dala tijekom kampanje pred predsjednièke izbore naširoko je protumaèena kao blagonaklonost s kojom je veæima kljuènih dužnosnika gledala na Gotovinu.
Glavna tužiteljica haškog suda Carla del Ponte je više puta tijekom godine upozoravala da Hrvatska ne radi dovoljno na uhiæenju Gotovine. Meðutim, del Ponte je poèela ublažavati svoje izjave kako se približavala sjednica Vijeæa Europske unije za opæa pitanja i vanjske odnose, zakazana za 3. listopada. Na sjednici se odluèivalo o tomu hoæe li Europska unija otvoriti pregovore o èlanstvu sa Hrvatskom. Ocjena suradnje Hrvatske s haškim sudom je bila od presudne važnosti za takovu odluku. U izvješæu koji je dostavila Vijeæu 3. listopada, tužiteljica haškog suda je zakljuèila da Hrvatska u potpunosti suraðuje. Mnogi promatraèi ipak nisu bili uvjereni da je Hrvatska uistinu napravila znatan napredak tijekom prethodnih mjeseci i protumaèili su izjavu Carle del Ponte kao podlijeganje pritiscima nekih zemalja èlanica Europske unije.
Broj suðenja u predmetima ratnih zloèina protiv etnièkih Srba (jedanaest) uveliko je nadmašio broj suðenja koja su se vodila protiv etnièkih Hrvata (šest). Suðenja etnièkim Srbima su takoðer obuhvatala i veæi broj optuženika, èime je poveæana razlika u broju optuženih iz dvije etnièke skupine, protiv kojih se vode sudski procesi. Najznakovitija meðu suðenjima protiv više optuženika su ona za zloèine u selu Mikluševci i Lovasu pred Županijskim sudom u Vukovaru, te suðenje u predmetu Branjin vrh koji se vodi pred Županijskim sudom u Osijeku. Sva ta suðenja su u vrijeme pisanja ovog izvješæa još uvijek bila u tijeku pred županijskim sudovima.
Èinjenica da veæ drugu godinu zaredom nije podignuta nijedna nova optužnica protiv Hrvata povlaèi za sobom pitanje glede ozbiljnosti s kojom hrvatska Vlada pristupa utvrðivanju odgovornosti za ratne zloèine. Šest suðenja tijekom 2005. godine su bila ponovljeni postupci na temelju optužnica iz 1990.-ih ili s poèetka 2000.-ih godina: Mihailo Hrastov (sluèaj prvi put otvoren 1993. godine, postupak ponovljen po treæi put); Pakraèka poljana (1997.); bjelovarska skupina (2001.); virovitièka skupina (2002.); Lora (2002.); i Paulin Dvor (2003.). Drugi neriješeni problem se odnosi na sposobnost hrvatskih sudova da vode postupke na pravièan i uèinkovit naèin, s obzirom na veliki broj ukinutih prvostupanjskih presuda od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Veliki napredak je takoðer potrebno napraviti i u domenu zaštite svjedoka te suradnje meðu zemljama, uprkos odreðenim pozitivnim pomacima 2005. godine koji se osobito odnose na ponovljeni postupak u predmetu Lora.
Kljuèni meðunarodni akteri
3. listopada 2005. godine Vijeæe Europske unije je odluèilo otvoriti zvaniène pregovore s Republikom Hrvatskom o njenom pristupanju Uniji. Gotovo iskljuèiv fokus na pitanje suradnje s haškim sudom spreèavao je Europsku uniju da koristi svoju jedinstvenu poziciju s koje može energièno zahtijevati postizanje veæeg napretka u vezi s drugim, takoðer bitnim pitanjima, kao što su povratak izbjeglica, postupanje s manjinama i suðenja za ratne zloèine pred domaæim sudovima. Meðutim, 9. listopada je povjerenik Europske unije za njeno proširenje, Olli Rehn, istaknuo svojim domaæinima u Zagrebu da su za Europsku komisiju pitanja povratka izbjeglica, prava manjina i vladavine prava izuzetno bitna pri ocjeni napretka koji je Hrvatska napravila u ispunjenju kriterija za pristupanje Europskoj uniji. Ista pitanja su stavljena u prvi plan i u dokumentu o pristupnom partnerstvu koji je Komisija objavila 9. studenog. Novi naglasak je dobro došao, iako možda s nekoliko godina zakašnjenja da bi se postigli stvarni efekti – proces povratka izbjeglica se postupno bliži kraju, sjeæanja svjedoka ratnih zloèina postaju nepouzdana, dok dostupnost dokaznog materijala postaje sve veæim problemom.
Misija OESS-a u Hrvatskoj nastavila je dijalog s Vladom, paralelno sa izdavanjem korisnih izvješæa sa kritièkim ocjenama vladinih aktivnosti na povratku izbjeglica, poštivanju prava manjina i postizanju napretka u suðenjima za ratne zloèine pred domaæim sudovima. Ipak, politièka pitanja su dovela Misiju do toga da je ona ponekad ublažila kritike u vezi s poštivanjem ljudskih prava u Hrvatskoj. U iskrenoj ocjeni postignuæa Misije u protekle dvije godine, voditelj misije Peter Semneby priznao je u intervjuu koji je pred odlazak dao u travnju 2005. godine da je pitanje povratka rješavano manje uspješno od onoga što je oèekivao zato što je “otpor...bio teži nego što sam to osobno predviðao”.
7. listopada 2005. godine amerièki državni podtajnik za politièka pitanja, Nicholas Burns, ponovno je naglasio da æe SAD i dalje blokirati nastojanja Hrvatske da se prikljuèi NATO savezu sve dok Ante Gotovina ne bude uhiæen.
Razna tijela Vijeæa Evrope – Komitet ministara, Europska komisija protiv rasizma i netolerantnost i Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju o nacionalnim manjinama – zakljuèila su tijekom godine da Hrvatska još uvijek treba napraviti znatan napredak u oblasti povratka izbjeglica, osobito u stambenoj problematici, po pitanju praviènosti u pravosuðu, te u rješavanju problema etnièke diskriminacije.